Tijelo nas boli kad dusa zove u pomoc !

" Tvoj dodir me lijeci,
tvoja rijec me hrani !

Tvoj pogled me miluje,

tvoje prisustvo - moja je sigurnost !
Pruzi mi tvoj trenutak- ja cu tebi zahvalnost !"

Ovu dramaticnu temu sam radila za diplomski rad kad sam studirala za zdravstvenog pedagoga. Ne sa medicinskog gledista nego onog humanog, nama svima prepoznatljivog i bliskog.

Mnogi psihoterapeuti i naucnjaci su dosli do zakljucka da sve vise i vise ljudi komuniciraju sa drugima kroz tjelesne simptome, simptome izrazene u boli i grcevima. Jer kroz bol i bolni odraz uspijevaju dobiti kontakt i razumijevanje. Na zalost.
Nase tijelo je otvoreni prozor, jedan refleks na nase dusevno stanje. Idemo li zgrceni i povijeni - jasno pokazuje na negativno stanje nase psihe. Kroz bol i grc mozemo lakse pokazati da nas nesto muci, nego da otvoreno govorimo o strahu i brigama. Ili usamljenosti.
Danas je veliki broj ljudi koji zive sami, zaboravljeni. Kroz razne bolove i posjete doktorima dobiju na taj nacin kontakt s ljudima i potrebnu paznju, pa makar i na kratko. Mnogi usamljeni ljudi na taj nacin sebi stvaraju identitet - boluju od nekih bolesti na koje se ne moze lako postaviti dijagnoza, ili oboljevaju od novih bolova i bolesti, samo da bi bili u kontaktu s ljudima. Traze pomoc doktora a zapravo ne zele ozdraviti. Ne od onih bolova za koje traze pomoc. To je poziv, vapaj za ljudsku blizinu i njeznost.
U nasoj je ljudskoj prirodi da nam je potrebna njeznost, komuniciranje i dodir. Od rodjenja nam je vazan dodir, to je medju prvim osjecajima osim gladi. Bez dodira odumiru stanice u nasoj kozi, stvaraju grceve i bol. A kroz bolove trazimo pomoc - da bismo dotaknuli, bili dotaknuti, na trenutak dobili paznju i njegu. Toplota dodira, rijeci utjehe :)

Da ima malo vise njeznosti paznje - bilo bi puno manje bolesnih i zgrcenih ljudi.
Ne smijemo zaboraviti da jedna lijepa rijec i osmijeh, jedan topli dodir i malo paznje - je medicina koja nas ne kosta puno, a lijeci mnoge !